Sastanak Čitateljskog kluba “KljučČ” u travnju 2026.

Sinoć se sastao naš Čitateljski klub „KljučČ“ i raspravljao o djelu Ive Andrića Ex ponto (objavljeno 1918. godine) te ga ocijenio visokom ocjenom 4,6 – dakle odličan. Ipak je Nobelovac.

Ex ponto nije proza, preko koje uglavnom poznajemo Andrića, već refleksivne pjesme u prozi u kojima pjesnik razgovara sa svojom dušom, ali se obraća i Bogu i ljudima. Riječ je o Andrićevim zapisima iz pritvora, ispovijesti u samoći i tišini tamnice koja izražava duboko razočaranje mladića koji na kraju Drugog svjetskog rata samom sebi postavlja pitanje o smislu vlastite egzistencije, sa slutnjom da je sa svojom boli, strahom i nemirima samo dio sveopće drame života.

Autor izražava želju za samozatajom koja se ubrzo pretvorila u odlučan stvaralački stav koji je bitno odredio njegovo književno djelo: zatomiti sebe i sačuvati razumijevanje i samilost za sav jad čovjekov. Život je težak i mučan, atmosfera depresivna i pesimistična, ali se ni takvog života ne treba odreći! Upravo takvom porukom ohrabrenja traga za nadom i utjehom te sanja o svijetu dobrote u kojem čovjek zadržava snagu i ljubav. Izmjenjuju se melankolični dijelovi s prisjećanjem djetinjstva i majke te promatranjima kroz rešetke promjena godišnjih doba. Opisi su prirode veličanstveni. Razmišlja o ženama i životnoj patnji te se pokušava osloboditi traume izazvane utamničenjem. Razumije bol svih ljudi koji pate. Odraz vjere u život pronalazi u prirodi i knjigama, a nadu i utjehu u crkvi.

Zanimljivo je kako nam je ovu zahtjevnu knjigu preporučila naša najmlađa članica Mirna. Očekivali bismo nešto lepršavo, a dobili suštu suprotnost. Baš nam je drago zbog toga. Mirna nam je otkrila da ju je s ovim stihovima upoznala njezina baka i da im se vraća uvijek kada joj je teško. A tko se nije susreo sa životnim tegobama? Manjim ili većim? Ovaj se izbor savršeno uklapa i u temu ovogodišnje Noći knjige o pobratimstvu svemira jer Andrić upravo šalje takvu poruku.