28 srpnja 2026. Članovi Čitateljskog kluba “KljučČ” preporučuju – Maja Šimatović
Maja Šimatović, strastvena zaljubljenica u pisanu riječ, majka, studentica…
- Lloyd C. Douglas – “TUNIKA”
Roman koji opisuje traganje za vjerom i smislom, koji vjerno opisuje život prvih kršćana, rimsku kulturu u doba posljednjih dana Kristova života, te nakon Kristova Uskrsnuća. Radnja romana se zbiva u Rimu, za vladavine careva Tiberija i Kaligule.
Glavni lik mladi tribun Marcel koji na putu iz Rima do Jeruzalema preobražava u kršćanina. Iako je taj put bio po kazni, na kraju mu značio vječno spasenje. Često prolazimo kroz nevolje, ne sluteći da one nekad znaju biti za naše spasenje, iako se čini da smo kažnjeni. Kada je Krist razapet na Križ, za njegovu odjeću su bacili kocku. Tunika je pripala Marcelu, čiji život nakon toga nije bio isti. Shvativši da tunika nije običan odjevni predmet, poželio je saznati sve o vlasniku, stoga je potražio one koji su poznavali Isusa. I to je najveći zahtjev i izazov za svakog vjernika, jer više ne predstavlja sebe već samog Boga. Često zbog naših slabosti i padova odvratimo ljude od Puta Istine. Ali Bog neće dozvoliti da itko otpadne zbog nas, ali nas će naučiti kroz život kako da ispravno hodamo i živimo. I upravo je to svrha života kršćanina, naučiti hodati s Kristom svakodnevno, mijenjati se uz Njegovu pomoć, u poniznosti i poslušnosti prema Božjoj Riječi ići svaki dan. Roman pokazuje ljude koji su sasvim obični, o kojima nismo nikad razmišljali, o stvarima o kojima nismo nikad razmišljali kao što je tunika koju je Isus nosio, te nas navodi da produbljujemo svoje misli, razmišljamo svakodnevno o nečemu što vidimo svaki dan, ali ne pridajemo preveliku pozornost. Haljina koju je Krist dao ovom svijetu ne može se osvojiti kockom, već nam je dana Njegovom milošću.
“Ako je priča izmišljena i lažna, onda su ljudi koji je prenose riskirajući vlastite živote ludi. Ali oni ne zbore kao luđaci. Pričama da su ga vidjeli ne mogu dobiti ništa, a mogu izgubiti sve.”
“Za fanatike nije neobično da se igraju životom, ali… gledaj Marcele… koliko god to nekima bilo teško shvatiti… mrtav čovjek ne može se vratiti iz groba! Pa… čovjek koji bi mogao nadvladati smrt mogao bi…” “Točno tako!” upadne mu Marcel u riječ, “Mogao bi sve! Mogao bi prkositi svakoj zemaljskoj sili! I, kad bi to htio, mogao bi cijeli svijet pretvoriti u svoje Kraljevstvo!”
U Psalmu 22, 17-19 stoljećima prije kaže:
“Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.” Novi zavjet u evanđelju po Ivanu kaže: “A vojnici, pošto su razapeli Isusa, uzeše Njegove haljine i razdijeliše na četiri djela: svakom vojniku po jedan dio. Uzeše i Njegovu košulju. Ali kako nije bila šivana, već sva otkana od vrha do dna, rekoše međusobno: “Ne parajmo je, već bacimo za nju kocku komu će pripasti!” To se dogodi da se ispuni Riječ Pisma: “Razdijeliše među se haljine moje; za odjeću moju baciše kocku.” Po ovom romanu je snimljen epski spektakl nagrađen s dva Oscara, no sama knjiga je za mene puno bolji izbor.
- Fjodor Mihajlovič Dostojevski – “IDIOT”
Roman koji se ponovno postao zanimljiv svijetu, što zbog psihološkog stajališta, filozofskog ili nekog drugog razloga, iako dosta opširno napisan, detaljno objašnjenih međuljudskih odnosa i rasprava, suprotnih likova, hladnih Ruskih zima, bogatog i siromašnog društvenog života, digresije o moralu, ruskom narodu, vjeri u Boga i ostalom, vrijedan da se pročita. Iako se povijest ponavlja, možemo i danas naći sličnosti u društvu, naučiti iz prošlosti da izbjegnemo ono što nam neće donijeti dobro. Roman počinje dolaskom kneza Miškina u Rusiju, dijalogom u vlaku te uvođenjem u lik samog Miškina, koji već na samom uvodu izgleda smiješan i zanimljiv, nekima odbojan nekima budi sumnjivost zbog svoje neiskvarenosti, jer u svijetu prožetim lažima, spletkama, mržnjom, sve suprotno od toga se ne uklapa. Zbog svoje neiskvarenosti, on upada u nevolje, u vlastitom konfliktu zbog ljubavnih problema, te se na kraju čitatelj pita dali je on idiot. Najduži roman kojeg je Dostojevski pisao, jedinstven lik knez Miškin stvoren kao neka vrsta hipoteze na koju je sam pisac htio dobiti odgovor. Stvoriti dobrog lika, sličnog Kristu, i staviti ga u sadašnji svijet. Dobar čovjek nikad nije “idiot”, jer biti dobar je najteže u svijetu u kojem živimo.
“Svatko nosi svoj križ, kneže, i…. pogotovo u ovo naše čudno i nemirno vrijeme…”
- Albert Einstein – “MOJ POGLED NA SVIJET”
Pogled jednog velikog znanstvenika, čije će ime biti zapisano dok je svijeta i vijeka. Ono što me najviše oduševilo je spoznaja njegove plemenitosti. Dar spoznaje je dobio od Boga, ali i izbor dva puta – kao i svaki čovjek na svijetu. Ono što nadilazi njegova postignuća i inteligenciju, je njegov izbor da bude plemenit i da svoj dar iskoristi za dobrobit čovječanstva. Što smo stariji, više spoznajemo, više učimo i prihvaćamo da smo griješili u svojim odlukama, razmišljanjima i djelovanjima prema drugima. Tada nam ostaje promjena, a oni koji nas etiketiraju u prošlosti, gube nas u sadašnjosti, jer više nismo ni mladi, niti isti, niti na istom mjestu. Prava vrijednost ljudskog bića, o smislu života, dobro i zlo, država i savjest pojedinca, religija i znanost, obrazovanje, svjetski mir, o slobodi, obrazovanju….i druge teme koje se nalaze u knjizi. Ono što smo danas izgubili, Albert je već tada shvatio, a to je sustavno uništavanje obrazovanja, kritičke misli, besmisleno ratovanje i ubijanje, nametanje jednoumlja i robovanja (tako da ljudi i ne shvate da su zarobljeni).
“Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tajanstveno. To je temeljni osjećaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i znanosti. Tko ga ne pozna, tko se ne može više čuditi, tko se ne može više diviti, taj je takorekuć mrtav, a njegovo oko ugašeno.”
“U okvir plodonosnog odgoja od životne je važnosti i to da se u mladom ljudsku biću razvije nezavisno kritičko mišljenje, no razvitak u tom smjeru ugrožavan je preobiljem gradiva. preopterećenost programa nužno vodi u površnost. Učenje mora biti tako postavljeno da to što se učeniku nudi on primi kao vrijedan dar, a ne kao mučnu dužnost.” Misao napisana 1952. god., ali i danas se možemo prepoznati. Dali smo kao društvo napredovali ili uveliko nazadovali.
- Thomas Schlesser – “MONINE OČI”
Roman o umjetnosti i ljubavi jednog djeda prema unuci koja ima deset godina i nalazi se u opasnosti da oslijepi. Radnja se događa u francuskom gradu Parizu. Monin djed shvaća da bi djevojčica gubitkom vida mogla biti lišena ljepote svijeta koji još nije stigla vidjeti. Život u mraku je pretežak, a ako uz to nemamo slike u glavi koje smo sačuvali dok smo još bili u svjetlu, kako preživjeti ostatak života? Mona je živjela u obitelji u kojoj je vladala ljubav, ali njezin djed je imao dublju spoznaju o životu, i tako je započeo njihov put u poznate pariške muzeje: Louvre, Orsay i Beaubourg.
“ODA LJEPOTI I MUDROSTI” – LE PARISIEN.
Djed je učio Monu mudrosti i kako da uočava sitnice u životu koje nam inače promiču jer nam se čine “obične”, no kada ih uočimo onda vidimo ljepotu i učimo mudrost života. Mona bi svake srijede išla gledati određeno umjetničko djelo i promatrala, promišljala, iznosila svoje viđenje i učila iz njih. LEONARDO DA VINCI – “NASMIJEŠI SE ŽIVOTU”, RAFAEL – “UMIJEĆE ODMJERENOSTI”, TIZIAN – “VJERUJ MAŠTI”…. Su samo dio onoga što je Mona vidjela i obogatila svoj um. Knjigu je napisao francuski cijenjeni povjesničar umjetnosti, na sredini knjige su stranice umjetničkih djela o kojima Thomas Schlesser piše, tako da čitatelj može pratiti Monin put, a ujedno obogatiti svoj život velikim umjetničkim djelima. Roman je jedno od rijetkih književnih djela u našem dobu koje me oduševilo. Svi bi trebali imati u životu djeda kao što ga imala Mona.
- MARY W. Shelley – “FRANKENSTEIN ILI MODERNI PROMETEJ”
Roman koji je nebrojeno puta ekraniziran, nadaleko poznat, međutim najnovije izdanje Školske knjige me ponovno potaknulo da pročitam poznato ljudsko čudovište. Danas potpuno drugačije gledam na ovo književno djelo nego što je to bilo dok sam bila dijete. Kada prođemo dugi životni put, onda se pitamo dali smo poput Frankenstein sazdani od mnogo dijelova, dijelova sreće, odrastanja, boli i patnje, padova i ustajanja. Dali smo uz sve različite dijelove postali bolji ljudi ili povrijeđeni i tužni, koji bježe u neki drugi svijet što dalje od ljudi i svijeta u kojem smo do tad živjeli. Mary W. Shelley navodi da su njeni snovi bili fantastičniji i ujedno ugodniji od njenih zapisa, da je često oponašala druge umjesto da bilježi ono što joj šapuće vlastiti duh. I baš tu sam se i ja našla, te počela slušati svoj duh, a trajno prestala oponašati druge. Naši strahovi i životni padovi nipošto ne smiju stvoriti od nas čudovišta, već ljude koji mogu razumjeti, pomoći drugima u istoj borbi, te živjeti ostatak života mudrije, u zahvalnosti za svako novo jutro i novu priliku. Roman opisuje znanstvenika i njegovo stvorenje koje je s vremenom postalo svjesno svog postojanja, koje je patilo, osjećalo i pokazalo svoje dobre ljudske osobine. Danas se znanost ponaša slično, stvarajući ono što nije stvoreno u prirodi, te time remete Zakone prirode. Mary je predvidjela 1831. godine ono što vidimo danas. Čovjek treba čuvati svoje ljudske osobine, poštovati svoje bližnje, jer ništa ne može i ne smije zamijeniti čovjeka. Inače će ova knjiga postati stvarna, a čudovište koje stvorimo će nas tražiti do nakraj svijeta dok nas ne ubije.
“Tresao sam se, srce mi je klonulo, a tada sam podigao pogled i na mjesečini ugledao demona na prozoru. Jeziv osmijeh iskrivio mu je usne dok je gledao kako sjedim za poslom kojim me je zadužio. Da, slijedio me je na mojim putovanjima, boravio u šumama, skrivao se po špiljama, nalazio utočište u prostranim i pustim vrištinama, a sad je došao provjeriti kako napredujem i zatražiti da ispunim obećanje.”